O Školi

 

Kada smo, tamo negde 1969, 1970. ili tako već neke godine krenuli u "Jelenu", bila je to mala škola, jedna duguljasta zgrada sa prizemljem i spratom, bez sale za fizičko (dobro, to možda i nije bilo tako loše) i sa omanjim dvorištem. Zgrada je nastala transformacijom pređašnjeg dečjeg vrtića i otvorena je 1961. godine, dakle u vreme kada mi uglavnom nismo bili još ni u planu.

Najznačajniji trenutak u istoriji škole bila je 1973. godina, kada je podignuta nova, velika, trospratna zgrada, povezana sa starom zgradom škole i velikom salom za fizičko. Zgrada je promenila uslove rada - prostora je bilo toliko da je stara zgrada mogla da bude kompletno prepuštena nižim razredima, dok je za više razrede organizovana kabinetska nastava. To znači da smo za svaki čas morali da izlazimo iz učionice i pentramo se i spuštamo po spratovima do odgovarajućeg kabineta, u kome su stolovali naši dragi nastavnici, koji nisu morali da se pomeraju nigde. E sad da li je racionalnije da se šeta jedan nastavnik ili 30 učenika to smislite sami, ali eto, to je bio progres.

Raspored je bio otprilike ovakav: u prizemlju veliki hol, svečana sala, kabineti za OTO (Opštetehničko obrazovanje) i put do sale za fizičko. Na prvom spratu, iznad svečane sale, direktorova kancelarija i zbornica, a na drugoj strani neke učionice za niže razrede. Poslednja učionica bila je opremljena nekim čudom koje se zvalo "responderi" i što je služilo da se kao rade testovi na moderan način. Svako sedne u klupu, nastavnik postavi pitanje i onda svako okrene jedan potenciometar na odgovor, koji nastavnik vidi na svom centralnom "kompjuteru". Bogu hvala, naši nastavnici nisu umeli da nauče da koriste ta čuda tehnike, tako da su responderi uglavnom služili za ništa... ili kao kabinet za domaćinstvo. Na drugom spratu, iznad zbornice, bio je kabinet za biologiju, a na drugoj strani nekoliko kabineta za matematiku, kabinet za ruski, geografiju i likovno vaspitanje. Na trećem spratu je bio veliki kabinet za fiziku i hemiju (na zidu su, recimo, visili komadi svih metala, a komad zlata je iz nepoznatih razlika falio - ko ga je uzeo, može sad da se javi, krađa je zastarela), a sa druge strane nekoliko kabineta za srpski, kabinet za engleski, istoriju i muzičko. Dodajte tome još nekoliko WC-a i sve one kabinete koje sam ovde zaboravio da pomenem, i to je bila naša škola.

Važna komponenta škole bile su zavese i tapisoni. Sve novo, trebalo ga je čuvati... I tako je data naredba da svi učenici moraju da sašiju nekakve natikače, krpe koje se lastišima vezuju na cipele, pa onda čim uđeš u školu, moraš da staviš natikače. Bilo je to veeeeeliko smaranje (mada tada reč "smaranje" nije postojala) i trajalo bi u beskraj, da nije jednom neki pametni đački roditelj poslao pismo u "Politiku" (rubrika "Među nama") u kome se sprdao sa tim krpama. Odmah su od njih odustali, ali zavese su i dalje bile pod najstrožom zaštitom škole, tako da je svake godine obavezno išla knjiga naredbi u kojoj se govorilo da se đacima strogo zabranjuje da "zavesama brišu cipele". Nikad udovoljiti direktoru - sa jedne strane hoće čiste cipele da se ne prljaju etisoni, a kad ih neko lepo čisti, ni to ne valja.

Od zanimljivost vredi pomenuti i dvorište, koje bi nam se mnogo više sviđalo da nas nisu terali da na svakom odmoru izlazimo u njega i da se postrojavamo u redove (prvo zlato, drugo blato, treća sreća, četvrta magareća, pete vile, šeste kobile... dalje se ne sećam) po razredima da bi ušli nazad u zgradu - dok izađeš i vratiš se, prošao odmor. Na nekim odmorima je valjalo ići i u podrum, gde se delila nekakva bljutava užina, a sa druge strane škole je bio neki prilično nesređen deo koji je služio za to da nas na likovnom vode da crtamo nekakvo polusuvo drvo, a na OTO-u da pravimo fotografije i posle ih razvijamo u mračnoj komori (to je bilo baš cool, mada tada nismo ni znali za reč cool). Dvorište nije imalo pažnje vrednu ogradu, niti je tada ograda bila potrebna.

Kada sam nedavno, posle X godina, ulazio u zgradu škole da glasam na prethodnim izborima (glasalo se u onom delu za niže razrede) primetio sam da škola sada ima veliku ogradu, ali da je inače sasvim slična onoj nekadašnjoj. Čak i onaj nesređeni deo je ostao nesređen. Jedino smo se mi neznatno promenili...

 

DejanR, 08. septembra 2008.